Cafe Open

Anamaria – 1. do 10. september

Posted on 15. Sep, 2010 by Huda in 09. Anamaria, open.dnevnik

U mjesecu septembru nastavljamo u revijalnom tonu, sa kontemplacijom ćefurske kelnerice. Odmah u početku moram naglasiti da ćete (žal:)) morati čitati u hrvatskom jeziku, iz jednostavnog razloga: moj slovenski vokabular nije dovoljno širok da bi pomoću njega dostojno opisala svu šarolikost mojih dana i tjedana i sve te emocije koje ćefursku kelnericu obuzimaju u obavljanju dnevnih poslova. Pravopis da uopće ne spominjem. No, moje pisanje u hrvatskom ima i svoju slabu stranu. A ta je da ćete susresti i pokoje meko č, ili kako bi mi rekli tome u mojoj domovini, ć. To je inače jedna od stvari koje mi fale tu, u inozemstvu, daleko od predgrađa zdravog razuma, a.k.a. Hrvatske i moga grada Rijeke (koji je stvarno jako udaljen). Uz more, ribu, normalan zrak, ljeto koje traje duže od mjesec i tri dana, balkansku shizofreniju i prijatelje. Taj naš ć. Ćuk, ćukoka, ćevapčići, -ić, ććććć. Dobro, možemo početi.

Septembar je meni bio, uobičajeno, jedan super mjesec. Turisti su polako odlazili, more je bilo toplo, kao i zrak, bila sam slobodna da idem o svom poslu. Od kad sam u Ljubljani toj multikulturalnoj prijestolnici tolerancije (što je iznova dokazala prošli vikend upravo u svojoj kolijevci pluralnosti životnih stilova, Metelkovoj) i “najlepšem mestu na svetu” (via Z. Janković), sve se na glavu obrnilo. Turisti se vraćaju i više se ne zovu turisti, nego “prebivalci mesta”, hladno je, mora ionako nema i ja radim. Tako da se od jednog ugodnog i lijepog mjeseca, septembar pretvorio u pomalo depresivan.

(ajde, kad su već u Šiški ovaj mjesec). Sve vam je to stvar perspektive i geografije. Isto kao što ja ne bi bila ćefurska kelnerica, samo da sam rođena 300 km zapadnije, recimo u Ilirskoj Bistrici. U tom slučaju bi bila europska natakarica.

Tako, čitam ja ovaj tjedan intervju sa jednim ljubljanskim drotom (policajem). I to prometnim, znate to su vam oni najjadniji drotovi, koji nemaju pravog oružja, čak ni onog ukrasnog, kako minobacačima kaže Srećko Prijatelj, vjerojatno najzabavniji stanar slovenskih zatvora ovoga trenutka. Uglavnom, tema je bila najbitnija problematika ljubljanske svakodnevice, biciklisti. Točnije, nerazumno visoke kazne za prekršaje u bicikliranju (ne znam ni ja da li je to stvarno riječ). I tu nam je naš štrumpf, drot, drvenjak lijepo objasnio da kazne uopće nisu nerazumne i previsoke, štoviše, potpuno je logično jednako kažnjavati bicikliste i vozače motornih vozila, jer su prvi ful veća opasnost u prometu zato što se voze na samo dva kotača. Dobra!! Po toj logici, vozače kamiona najbolje da ne kažnjavamo jer oni ipak imaju toliko kotača, da se sigurno drže ceste. A pješaci su druga priča, glede na to da ih uopće nemaju, me čudi da ih se još uvijek tolerira kao sudionike u prometu. Posebno su opasni invalidi bez jedne noge. Svima nam se makar jednom desila situacija u kojoj smo po samoj sreći izbjegli smrt od pijanog bogalja. Sigurna sam da znate o čemu pričam. No policajci koji se u slobodno vrijeme bave stand up komedijom, nije sve što me zabavlja u zadnje vrijeme. I to zato, što se trenutno bavim najuzbudljivijim sportom koji nam Ljubljana nudi, traženjem stanova. Tom opuštajućom aktivnošću se bavim sezonski od kad sam tu. I, moram priznat, da, osim zadovoljne stranke, nema ljepšeg od toga da nakon posla dođeš doma, sjedneš za kompjutor, otvoriš nepremičnine.si ili salomona i počneš gledati u nepregledno more oglasa, jeftinih, lijepih, prostornih stanova, koji samo čekaju na mene. I moju mačku. I onda, šećer na kraju, svi ti razgovori koje možeš voditi sa ugodnim i prijaznim vlasnicima stanova, ogledi koji te nikad ne razočaraju… Kad bi mogla, selila bi se svaki mjesec. Tako, recimo, zovem Babu no.1, koja ne laprda ništa o stanu, nego me odmah, nakon uvodnog pozdrava počne rešetati sa pitanjima o mom životu. Ne razumijem, tko bi htio živjeti u stanu, čijoj vlasnici odmah u prvom telefonskom razgovoru otkriješ sve o svom hobiju, kroćenju lavova? Mislim, o čemu ćete pričati, kad se useliš, pa ti simpatična baba počne dolazit svaki dan na čaj i kekse? Ili, na primjer, nazoveš, pa u svojoj slovenščini “tvrdog l-ja” pitaš ako je stan još slobodan, pa ti osoba odgovori: “ja, seveda, iz kje pa ste?”, a ja, nč hudega sluteča, odgovorim da iz Hrvatske. I onda, u tom trenutku se vlasnik sjeti da je stan u biti “že oddan. Žal.” Vjerojatno se napio od sreće kad ga je oddal, pa smetnuo s uma. Ful bed, jer bi stvarno htjela biti podstanarka nekog ksenofobičnog geliptera.

Ovaj tjedan za nama je obilježilo u to naglo i “nepričakovano” zahlađenje. Budući da sam ćefurska kelnerica, imam tu sreću da o toj temi mogu razgovarati sa najrazličitijim ljudima minimalno 53 puta na dan. Ono što mene čudi u toj priči, ono što je meni potpuno “nepričakovano”, nije to da je zahladilo, jer, kvragu, ipak živimo u podalpskoj državi, nego to da je zahlađenje ljude uhvatilo nespremne i iznenađene. Kako je to moguće? Ovdje sam “tek” par godina, pa sam se navikla. Uzbudljivi small talk nije jedina stvar kojoj se možeš veselit kada se ujutro probudiš i te oblije hladan znoj sreće od spoznaje da ipak ne živiš fabulous life of Paris Hilton, nego si ćefurska kelnerica i moraš na posao. Kada bi mi šef dozvolio da se barem jedan dan na poslu ponašam kao moj heroj, bila bi najsretnija osoba na tom svijetu.

( da to je istina, bartender really does hate you:)).

Zadnje dane si nabijam jednu stvar sa novog albuma Jamiea Lidella. I to ovu:

Pa mi je pala jabuka na glavu. Tako bi zvučao pop da živimo u normalnom svijetu. Ali, mi ne živimo u normalnom, nego u nenormalnom svijetu, pa umjesto Lidella, na vrhovima ljestvica imamo Lady Gaga. Izgleda da naša civilizacija ne pati samo od ekonomske, nego i od recesije dobrog ukusa. Mislim, već to da joj je ime (ili joj je to prezime?) Gaga, bi trebalo biti za svaku osobu, koja je naučila govoriti, dovoljno. I argument da je naša lejdi akademski obrazovana glazbenica, samo utvrdi to da su i obrazovani ljudi sposobni proizvodit bullshit (wow, koje otkriće). Dobar argument je i taj da ako je već zaludila mase, onda mora bit nešto kvalitetno na njoj. Taj podatak nam, opet, govori samo o tome da masa gubi razum. Ili ga, vjerojatnije, nije niti imala. Mase je već uvjerio i Staljin, farmaceutska industrija, institucija crkve, Beverly Hills, neoliberalizam, reklamna industrija, da ne nabrajam dalje. Lady Gaga je samo još jedan u nizu od nebuloznih fenomena za kraćenje vremena do smrti. A kad sam već spomenula reklamnu industriju, sam se sjetila velikog medijskog događaja koji se odvio u Ljubljani taj tjedan, boksački meč nekog patuljastog Slovenca sa patuljastim Poljakom. Glede na to da se meč odvijao dok sam radila sam se mogla veselit gledanju istog, u lokalu na velikom platnu. Yes. Neću sad mudrovat o vječnom pitanju zašto je baš boks plemeniti sport i o tome koliko je debilno da se dva čovjeka potuku, bez da se prethodno posvađaju i potom, kad jedan drugom razbiju pičku se idu grliti. Mislim, kad bi mene netko tako izbio, makar bi ga u kurac poslala. Ne to, meni je bilo zanimljivo vidjeti da su ta dva boksača po leđima pošarana sa imenima sponzora. Tako da je na kraju izgledalo kao da se u Stožicama mlate dva patuljasta reklamna panoa. To me tako razveselilo, da me nije smetalo posluživati neartikulirane, testosteronom nabijene tipove koji su se ponašali kao da je tu večer na kocki cjelotan nacionalni ponos slovenskog naroda doma i u inozemstvu.

Mislim da je nacionalni ponos prava tema za zaključak, pa da vas pustim da i sami malo o njoj kontemplirate, dok nestrpljivo iščekujete nove redove. Da, moš si mislit.